Slavonskobrodski klasici pod Brešićevom palicom

Svoju novu knjigu Ivana & Tadija književni povjesničar i pjesnik Vinko Brešić posvetio je Slavonskom Brodu (Gradu moje mladosti!), a „umjesto predgovora“ napisao je tekst koji je naslovio Moj brodski krug. U njemu govori o tome kako ima „nekoliko zavičaja“ i o svojoj potrebi da tim zavičajima vrati dug: već je to učinio prema Livnu i livanjskom kraju, gdje je rođen (1952) i gdje je proveo rano djetinjstvo, a i prema Virovitici, „gradu moje supruge“, i to na način na koji on to najbolje može – knjigama. A sad je, eto, došlo vrijeme da se oduži Slavonskom Brodu, gradu u kojem je nakon preseljenja roditelja živio formativne godine i gdje mu je u završnom razredu gimnazije lokalni Matičin ogranak, prije nego je krenuo na studij u Zagreb, tiskao zbirku pjesama Srebrni dlan (1971).

Izd. Ogranak MH u Slavonskom Brodu, 2024.

U tom istom uvodnom tekstu Brešić spominje da u poslu kojim se bavio (knjigama, knjigama i knjigama), i još se uvijek time bavi i nakon umirovljenja – a pri tome ima na umu svoju akademsku karijeru na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pri Katedri za noviju hrvatsku književnost (1976–2020) – među bolje običaje pripada sastavljanje prigodnih zbornika o istaknutim književnicima i znanstvenicima te rad na objavi djela pojedinih pisaca, što je često i rado prihvaćao. O ovom potonjem – njegovoj najvećoj istraživačkoj opsesiji, „lutanju po poljima moderne hrvatske književnosti od ilirizma do suvremenosti“ – svjedoči podatak da je priredio izdanja djela 27 pisaca, „od Stanka Vraza do Ive Brešana“.

Inače, opus je Brešićev raznolik i obilat: kako se navodi u bilješci O autoru i knjizi, objavio je tridesetak autorskih znanstveno-stručnih knjiga, oko pet stotina članaka, nekoliko novinskih feljtona, a vodio je i više znanstvenoistraživačkih i nakladničkih projekata. Pisao je često, u različitim povodima, i o temama vezanima za „grad svoje mladosti“, ponajviše o Dragutinu Tadijanoviću i Ivani Brlić-Mažuranić, „figurama koje su obilježile ovaj grad, i to nakon što je grad na Savi obilježio njih“. U knjigu Ivana & Tadija uvrstio je po devet priloga o dvoje velikana hrvatske književnosti, s tim da tekstovi o Ivani Brlić-Mažuranić zauzimaju polovicu knjige (otprilike 150 stranica), radovima o Tadijanoviću pripalo je 50-ak stranica, a jedanaest priloga različite tematike ispunjava 100-tinjak stranica trećeg dijela knjige. Tekstove prati obilje fotomaterijala.

Kad se pomnije pogleda raspored tekstova u prvom dijelu knjige, dakle, onome posvećenom Ivani Brlić-Mažuranić (1874–1938), čitatelj sa zadovoljstvom može zaključiti da im je raspored logičan, da uvijek postoji nit koja ih povezuje i da je to autor uradio vrlo promišljeno; i uopće, cijela je knjiga vrlo pažljivo, skladno posložena, pogotovo imamo li na umu činjenicu da sadrži žanrovski, tematski i prostorno različite tekstove, osobito u svom trećem dijelu, posvećenome slavonskobrodskim temama. Najvažniji, bazični prilozi u prvome dijelu knjige postavljeni su na početak i kraj toga bloka. Brešić započinje „malom biografskom pričom“ o „ženi kojoj pisanje nikada nije bilo profesija, ali je oduvijek bilo opsesija“. U segmentiranoj, jezgrovitoj „priči“ s mnogo međunaslova čitatelj lako prati zbivanja u Ivaninu intimnom, obiteljskom i javnom životu, važne događaje u njezinu spisateljskom razvoju, odjeke književnog uspjeha u zemlji i svijetu. Taj lûk zatvara se iznimno važnim tekstom o Sabranoj Ivani u kojem Brešić govori o svojim uredničkim nedoumicama i dragocjenom iskustvu s tekstološkim načelima primijenjenima u pripremanju kritičkog izdanja Ivaninih sabranih djela, čime se najčitanija naša spisateljica „svrstala u rijetke hrvatske književnike i književnice čiji je velebni opus napokon usustavljen i dostupan“. Na samom je kraju ovog bloka dodan i prilog o sabranim djelima Ivane Brlić-Mažuranić (s preciznim kazalima, imenima priređivača i suradnika, brojem stranica i godinom objave) u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Slavonskom Brodu, sv. 1–7, 2010–2020.

I drugi dio knjige Ivana & Tadija posvećen još jednom slavonskom klasiku, Dragutinu Tadijanoviću, Brešić otvara na prikladan način, svojim opsežnim predgovorom pjesnikovim Izabranim djelima (2007), sveskom koji je priredio za Matičinu ediciju Stoljeća hrvatske književnosti. Pišući o formalnoj strani Tadijanovićeva pjesništva, Brešić kaže da se pjesnik naslanja na u nas nedugu tradiciju slobodnog stiha, ali „artificijelnu prozodiju tonskog stiha Tadijanović je radikalno preusmjerio prema govornom tipu i tako – prema Stamaćevim i riječima Pavla Pavličića – postao prvi i autentični pjesnik prodora svakodnevnoga govora te jedan od njegovih glavnih predstavnika.“ Njegova lirika posjeduje komunikativnost, „što u znatnoj mjeri pridonosi kontaktu i brzini poistovjećivanja s Tadijanovićevim stihovima“, zaključuje Brešić. No pjesnik se, kaže, potvrdio u još dvama područjima, kao redaktor i kao pripovjedač. Afirmirao se priređujući i uređujući nakon rata djela brojnih pisaca, te ga je Jure Kaštelan nazvao tvorcem „škole kritičke tekstologije u nas“, a pojedini su tumači Tadijina opusa, pročitavši njegovu biografsku prozu Moji pređi, vidjeli i talentirana prozaista. Brešićevoj cjelovitoj slici Tadijanovićeva stvaralaštva valja dodati i ostale njegove uvrštene priloge, kao kamenčiće koji taj mozaik čine još jasnijim.

U jednom sam se trenutku upitao ima li Vinko Brešić još jedan zavičaj. Zagreb? A onda sam pomislio da je Zagreb na svoj način prisutan u svakome od tri ovdje spomenuta zavičaja.